Autor: Selma Bambur
Nisam sigurna odakle mi ideja za Aerial yogu. Hathu i Ashtangu radim godinama, mislim da sam počela nakon što sam završila glumu, jer mi je falilo neko značenje. Radila sam u teatru u Zenici tri godine, i jogom nastojala zadržati fleksibilno tijelo i um glumice. A onda prije četiri godine odlučila sam da steknem više životnog iskustva i putujem, pa sam postala stjuardesa. Naravno, joga je i u tom periodu bila bitan dio mog života, i ispunjavala mi ponekad dosadne dane bez putovanja, u glavnom gradu Saudijske Arabije.
Mislim da sam Aerial ljuljačke prvi put vidjela u Hyderabadu u Indiji, dok sam bila na Ashtanga yogi, zavezane i pokupljene u čvorove da ne smetaju dok smo radili. Pitala sam instruktoricu poslije časa kada su časovi leteće joge, i ona je rekla da sam promašila dan, ali je dodala i ‘To je tako divno, sigurna sam da bi je zavoljela.’ I sama sam bila sigurna u to.
Moj sljedeći pokušaj je bio kad sam išla u Chennai (Indija). Googlala sam danima prije i našla mali studio u kome se radi Aerial yoga pola sata od mog hotela. Nazalost, prvi dan u Chennaiju nisam stigla na čas, a sutradan ujutro sam ponovo uletjela na čas Ashtange. Moj interes za Aerial sad je postao strastven, kao dijete kad ne može dobiti slatkiš.
Moji dani rada u Saudijskoj Arabiji već su se približavali kraju, i već sam počela razmišljati o stvarima koje ću raditi kad se vratim u Bosnu. Prije odlaska, ići ću u Indiju, da završim trening za joga instruktoricu (i za to sam se svakodnevno pripremala), ali htjela sam još nešto, nešto bombastično. Sama joga, nije nešto čime ću privući mnogo pažnje, jer na kraju krajeva, već postoji u Zenici. Tražila sam treninge i našla trening leteće joge. To je definitivno inovativno, zanimljivo i nešto što donosim iz svijeta u svoj mali grad. Odlučila sam, bez ijednog časa ranije, da postanem Aerial joga instruktorica. Odmah sam počela tražiti prostor u kome bih to radila i ljuljačke online. Donijela sam ih čak iz Kine u Saudijsku Arabiju, i tada, kad sam izvukla svoju prvu svilu iz paketa, moje putovanje počinje.
Zavezala sam ljulju za ogradu koja je vodila na drugi sprat vile u kojoj sam živjela i divna mint zelena boja se slijevala u moju dnevnu sobu. Još nisam znala šta da radim s njom. Prvi dan, moram priznati, sjedila sam u raširenoj svili i pila kafu. Kasnije sam potražila početne video snimke s YouTube, i počela da radim. Tako me se dojmila, da sam s posla trčala kući da vježbam (a s obzirom da nikad nisam bila sportski tip, ljulja je već pobijedila). Moje prve inverzije bile su strašne i uzbudljive. Nije da na početku nisam padala i ostajala zaglavljena, ali sam svaki put ustala i nastavila. Djevojke s YouTube videa su mi djelovale kao enigma, mogle su sve. Mislila sam da ni poslije deset godina neću moći da uradim stvari, koje sad, poslije godinu dana svakodnevne vježbe, radim bez napora.
Već pomalo naviknuta na Aerial okretanja i izvrtanja, otišla sam na Yoga trening u Rishikesh. O ovom iskustvu bih zaista mogla napisati knjigu, o fantastičnim stvarima koje sam naučila, introspekciji u dolini Himalaja, rijeci Gangi zelenijoj od smaragda, svojim divnim pozitivnim kolegama, koji su mi postali braća i sestre... ali ovaj put ću pisati o razočaranju: Aerial yoga nije bila prioritet, mnogo vise smo se bavili Ashtangom i Hathom nego Aerialom. Poslije napornog dana i preko pet sati aktivne joge, znala sam se zatvoriti u učionicu, zakačiti ljulju i istraživati samostalno. Još uvijek me držao dječji entuzijazam i moja želja je vjerovatno bila još veća. U tom periodu, uspjela sam da zavolim Ashtangu i da prihvatim njen intenzitet, i vjerovatno još vise zavolim Hathu i njen opuštajući duh. Aerial nam je predavao učitelj na prilično suhoparan način, i vidjela sam na svojim kolegama da se uopste nisu zagrijali za tu priču. Jednog dana, došla sam na ideju da mu pokažem par stvari koje sam naučila prije treninga, i njemu se to dopalo. Pitao me da li imam još trikova za prenijeti, i nekako smo došli na ideju da ja držim idući Aerial joga čas. To je bio moj prvi čitav čas ikad kao instruktora joge. (Prije toga držala sam samo 20-ak minuta Ashtange za ocjenu i umrla od treme). Iako sam mislila da će me trema zakočiti, desilo se upravo suprotno, postala sam slobodna. Imala sam osjećaj da čas mogu držati koliko god dugo treba, čak i satima, jer sam se osjećala lijepo, a imala sam i pozitivan Feedback. Poslije toga, držala sam Hathu za ocjenu i nisam imala ni najmnanju tremu.
Po povratku u Bosnu, ljuljačke sam čekala mjesecima da stignu, što me još više zapalilo za čitavu priču. Kada su napokon stigle, krenula sam u lični Aerial razvoj. Radila sam svakodnevno i snimala svoj napredak. Svaka frustracija zbog nesposobnosti da uradim nešto je postajala ogromna sreća kad uspijem. Svaki pad, zapetljavanja u ljulju, modrica i rana, postajale su mi put mog ličnog razvoja, i put mog psihičkog ozdravljenja od depresije i anksioznosti s kojim sam se borila. I mogu zaista da kažem da ne znam šta bi sa mnom bilo da nije bilo ove strasti koja me tjerala da ustanem ujutro, bez obzira koliko depresivna sam se probudila. I od prošle godine do danas, odkad svakodnevno visim na svili, imala sam neke od jako teških momenata, ali svila zaista pomaže u ozdravljenju, i ovom prilikom nazivam je ‘Healing silk’ (Svila ozdrvavljenja), jer ona za mene to jeste. Fizički nikad nisam izgledala bolje (makar sama sebi), nisam se osjećala jače, otkrivam svoju fleksibilnost svakodnevno. Psihički benefiti su ipak veći, dječja radost, fleksibilnost uma, kreativnost, snaga, želja, strast... I najvažnije, vjera da mogu sve!